1984. godine, kada jeプラスティック・ラブ (purasutikku rabu) ili Plastična ljubav izdana na albumu ‘VARIETY’ mlade pjevačice Mariye Takeuchi (竹内 まりや), nitko nije mogao niti naslutiti da će pjesma koja tada nije ostvarila zapaženiji uspjeh niti kao singl u 2017. godini postati viralna zbog hira algoritma Youtubea.
To je city-pop pjesma žene koja, ostavljena od voljenog muškarca, na ljubav gleda isključivo kao igru, eskapizam u koji se spremno upušta no u kojemu ne traži mnogo smisla ili duboke osjećaje. Međutim, Plastic love nije vrijedna spomena samo zbog svojih „pet minuta slave“ ili ritma koji, jednom kad uđe u uho, više ne ide van pa se nemojte se čuditi ako se kasnije uhvatite da ga hipnotično pjevušite.
Pjesma je proizvod vremena kada se ekonomski rast Japana činio nezaustavljivim, baš kao i razvoj novih tehnologija, kada se sveopće obilje manifestiralo u ekscesivnom trošenju, izlascima, optimizmu, bezbrižnom kozmopolitskm duhu i živahnom urbanom životu u kojem je sve moguće – ili je barem bilo prije nego što se ekonomski balon rasplinuo i sa sobom zauvijek odnio jednu eru. ‘Plastična ljubav’ kao da je dala naslutiti gorak kraj te nemoguće romanse.
Također, kovanica ‘plastična ljubav’ implicira površnost u vanjskom glamuru, zamjenu emotivnog materijalnim, ispraznost prividne zabave, trivijaliziranje romantične ljubavi (i to prije izuma društvenih medija). Mariya pjeva o kričavim haljinama i cipelama koje su, u usamljenosti, jedini prijatelji njenog zatvorenog srca.
Ona odaje dojam osamljenosti u masi ljudi, bježanja od iskrenih emocija i povezanosti zbog nepovjerenja i straha, sakrivanja očaja ispod maske ludog provoda, šminke i birane odjeće. Nježan ženski glas koji zvuči opušteno, bezbrižno i vedro u stvari skriva svoju suprotnost. Ne čudi da su japanci majstori tužnog osmjeha.
Pozivamo vas da se prepustite nostalgičnom ritmu „Plastične ljubavi“ i Mariyinom glasu, čak i ako ne razmijete riječi. Neke su pjesme ipak ljepše kada im sami damo značenje.