„人力車“, riječ koja se piše kombinacijom znakova za 人 (čovjek), 力 (snaga, sila) i 車 (vozilo), slikovito opisuje pojam kojeg označava.
Rikša ili točnije jinriksha je izum sa početka Meiji ere a koristila se za brz transport ulicama grada koji je 1868. godine promijenio ime iz Edo (江戸, doslovce: estuarij) u Tokio (東京, istočna prijestolnica) i postao glavnim gradom Japana. Osobito je bila pogodna za agilno savladavanje uskih i zakrčenih ulica tzv. donjeg grada (shitamachi, 下町), notornog po malim, nagruvanim kućama bez jasne urbanističke vizije.
Bio je to brz, jeftin i čist prijevoz, manje opasan od konja a jednostavniji od palankina kojeg je istisnuo, praktično osmišljen u vremenu kada je tek ukinuta zabrana korištenja zapadnjačkih izuma i, podredno, prometala sa kotačima kroz nacionalnu politiku zatvorene zemlje (sakoku, 鎖国, 1639-1854). Prve rikše vozile su oko tokijskog Nihonbashi 日本橋 okruga, od kuda se njihov broj širi pa postepeno bivaju sve više regulirane kao zanimanje; od pravila oslikavanja vozila, uzvika upozorenja do odore trkača.
Međutim, masovniji oblici javnog prijevoza postupno su zamijenili rikše iako su već i one počele transformirati ‘novorođeni’ Tokio, polako dajući cestovnom prometu veću važnost od mreže kanala koja je prije služila za transport ljudi i stvari (naselje se nije bez razloga zvalo ‘estuarij’ i ispresjecano je kanalima i rječicama koje se ulijevaju u Tokijski zaljev).
Danas se rikše u Japanu koriste kao turistička atrakcija i iskustvo su razgledavanja grada neposrednije od vožnje kojim konvencionalnijim prijevoznim sredstvom. Nostalgičarima koji odabiru rikše putovanje jest cilj.
Na slici je rikša sa vozačem uslikana u Kamakuri, a u Tokiu ih se može vidjeti ispred Kaminari-mon (雷門) vratnica u Asakusi (浅草), gdje ‘parkirani’ vozači uz suncem opaljeni smiješak poziraju čak znatiželjnicima koji nisu došli po vožnju 😊
Vozač/trkač na nogama nosi jikatabi (地下足袋),visoke čarape/cipele sa odvojenim palcem i savitljivim đonom od gume, kakve se u Japanu često vide i na zaposlenicima zaduženim za održavanje i hortikulturu, radnicima na gradilištu, itd. kojima su vrlo praktične jer se u njima lakše održava ravnoteža na ljestvama, granama i sl.