Ako već nije bio poznat, Sir Ishiguro Kazuo (石黒 一雄) je to postao kada mu je 2017. godine dodjeljena Nobelova nagrada za književnost. Obzirom da je sa pet godina napustio rodni Japan te od od tada živi u Velikoj Britaniji, upitno je koliko je njegovo japansko nasljeđe zastupljeno u njegovim djelima, međutim za njegov prvijenac „Blijed pogled na bregove“ u to nema sumnje. U toj knjizi, smještenoj u Nagasaki u pedesetim godinama prošlog stoljeća te u Engleskoj dvadesetak godina kasnije, jasno se istražuju oba aspekta piščeve ličnosti i podrijetla.
Kazuo Ishiguro je diplomirao engleski jezik i filozofiju, a „Blijed pogled na bregove“ bio mu je završni rad za diplomu iz kreativnog pisanja. Ova tanka knjiga samo je naoko kratka i jednostavna, te će čitatelja potaknuti da o njoj više vremena razmišlja no što je proveo čitajući. U tom smislu vrijedi truda jer, poput optičke iluzije, ostavlja mozgu da s vremenom ispuni praznine i uoči obrise slike, polako gradeći strukturu iz naizgled trivijalnih riječi, suptilnih gesta i onog (značajno) neizrečenog. I sam naslov evocira ovaj ugođaj, stavljajući u kontrast efemernost pogleda te blijedu kakvoću nečeg toliko čvrstog i nepomičnog poput planine.
U tipičnoj maniri japanske umjetnosti, slikarstva, pjesništva i arhitekture, upravo nedostatak zvukova, linija, boja ili riječi – 無 (mu, praznina) – su važniji od onoga što oko vidi ili uho čuje. Ovo nije knjiga sa upečatljivim citatima; bitno je ono što se događa između redaka, u tišini.
Teme koje se obrađuju u tom nevelikom (samo po broju stranica!) djelu su brojne; razne vrste krivnje i proganjanja, napuštanje, neizrečene stvari, traume, obrambeni mehanizmi, projekcije, lažna sjećanja, opravdavanja, zlostavljanja, ponavljajući uzorci, obiteljske tajne, posljedice izbora, revizionizam, kontrasti, promjene u generacijama, ideologijama i pogledima na svijet, zatim o tome što znači biti majka, dijete,… To je emotivno bogata i kompleksna knjiga sa daškom misterije, čak i jeze, jer mnoge stvari ostaju uznemirujuće nerazjašnjene. Nedorečenost nije posljedica piščeve nemuštosti već je majstorski dozirana da bude sastavni dio priče – poput praznine u šalici koja je važnija od njenih stijenki ako iz nje želimo piti.
Hrvatsko izdanje Mitopeje, osim što je u odličnom prijevodu Vladimira Cvetković Sever, na kraju sadrži i prigodan govor autora napisan za ceremoniju primanja Nobelove nagrade.