Marljivost i predanost radu po kojima je Japan poznat u svijetu imaju i svoje naličje – od radnika se očekuje slijepa lojalnost poslodavcu, solidarnost sa kolegama koji rade i preko 12 sati dnevno bez korištenja prava na godišnji odmor i praznika, te podređivanje privatnog života poslovnom. Osmosatno radno vrijeme je rjetkost, prekovremeni rad (koji se najčešće niti ne evidentira, niti kompenzira) je uobičajen a u ekstremninm slučajevima kronična premorenost poslom završava kao karōshi (過労死) – smrt od prekomjernog rada.
Karōshi najčešće nastupa kao posljedica srčanog ili moždanog udara radi dugotrajnog stresa, nebalansiranog života i loše prehrane, a nažalost samo je najvidljivija i najtragičnija posljedica bespoštednog tempa koji se očekuje od nekih zaposlenika. Snažan dugotrajni mentalni i fizički stres radnika dovodi i do samoubojstava (過労自殺,karōjisatsu) te uzrokuje mnoge druge bolesti i poremećaje povezane istim uzrokom.
Ministarstvo rada prati statistiku vezanu za radne sate i smrt od prekomjernog rada te je uspostavljena telefonska služba koja je otvorena za pozive radnika koji se žele požaliti ili traže pomoć zbog situacije na radnom mjestu. Japanska vlada nastoji smanjiti nastanak okolnosti koje dovode do prekomjernog rada, poglavito ograničavajući dozvoljene prekovremene sate, no provođenje mjera je prepušteno pojedinim poslodavcima.
Spor je proces otgnuti se od mentalnog sklopa prošlih generacija koje su svojim žrtvovanjem na radnim mjestima od posljeratnog Japana u nekoliko desetljeća stvorile ekonomsko čudo, no polako se budi svijest o tome da se i u prerevnoj marljivosti može pretjerati te da se radnik ima pravo požaliti na uvjete rada, pa čak i odbiti šutke prihvaćati uvjete koji ugrožavaju mentalni ili fizički integritet.
Nažalost, društveni pritisak da se neumoran rad vidi isključivo kao nešto plemenito, poželjno i uobičajeno te generalni stav da se bez prigovora treba ‘izdržati i neizdrživo’ otežava ljudima da potraže pomoć na vrijeme, pa se za karōshi slučajeve najčešće čuje kod javnih apela članova obitelji preminulih – kada je već prekasno.
Biti freeter (フリーター, furītā) – o kojima smo ranije pisali – jedan je od odgovora na terete očekivanja klasične radne kulture, pa neki radnici biraju ne ući u standardni radni odnos upravo da lakše usklade balans posla i privatnog života.