Freeter (フリーター, furītā) je kovanica nastala od engleske riječi ‘free’ i njemačke ‘Arbeit’, a zbirni je naziv za ljude koji obavljaju poslove bez ugovora na određeno vrijeme, uz nisku naknadu te bez osiguranja i radničkih prava koja prate stalne zaposlenike. Riječ je o studentima, domaćicama, ljudima niskog obrazovanja odnosno onima koji ne uspjevaju pronaći stalan posao, pa zarađuju na jednom ili nekoliko honorarnih poslova plaćenih po satu, najčešće u uslužnim djelatnostima.
Pojam ‘freeter’ može nositi pozitivne konotacije jer označava slobodu izbora načina života, fleksibilnost, lakše raspolaganje vremenom, jednostavniju promjenu posla, nepripadanje korporaciji odnosno nekonformizam grupi koja sa sobom nosi svoja ograničenja. Međutim, pojam često nosi negativnu konotaciju; takvi radnici ne uspjevaju dobiti bolje plaćene poslove niti ugovore na neodređeno vrijeme, ne gleda ih se kao ‘pravi’ dio kolektiva u kojemu rade, nemaju sigurnost, pravo na mirovinu, teško zasnivaju obitelji i lako su zamjenjivi.
Također, pojam ‘freeter’ nerijetko je vezan uz pojam ‘NEET’ (Not in Education, Employment or Training), što implicira da je riječ o osobi koja nije u procesu nikakve edukacije, niti u radnom odnosu odnosno na stručnom usavršavanju. Dakle, profesionalno neperspektivna osoba.
Broj ‘freetera’ u Japanu u porastu je od ekonomske krize koja je zemlju zadesila krajem 80-tih i početkom 90-tih godina, kada je recesija promijenila tradicionalan način poslovanja japanskih poduzeća a zakonodavstvo olakšalo uvođenje novih vrsta radnih odnosa en masse. Umjesto cjeloživotnog zapošljavanja radnika nakon studija, poslodavci su se počeli oslanjati na privremenu, nisko plaćenu radnu snagu a taj trend i danas ostavlja trag u cijeloj privredi. Po procjenama, početkom ovog stoljeća broj ‘freetera’ bio je između 2 i 4 miliona i u daljnjem je porastu.
JapanskI institut rada ‘freetere’ klasificira kao one koji to biraju biti jer još čekaju sa započinjanjem prave karijere, one koji to biraju biti jer žive svoj ‘san’ koji je nekopmatibilan sa standardnom poslovnom karijerom u Japanu, odnosno na one koji nemaju drugog izbora. Potonja kategorija posebice je otegotna za muškarce od kojih tradicionalno društvo očekuje da primarno budu hranitelji obitelji.
Može se reći da je ‘freeter’ antipod japanskom ‘sararimanu’ (サラリーマン) koji, lojalan istom poslodavcu kroz cijelu kaijeru, poslu podređuje svaki drug aspekt života. Ideal bi, vjerojatno, bio negdje između…