Da je knjiga ‘Konbini ningen’ ( コンビニ人間, doslovce ‘Konbini ljudi’) nešto posebno, dovoljno je samo pogledati veliki broj stranih jezika na koje je prevedena u kratkom vremenu od svog izvornog izdanja 2016. godine.
Autorica, rođena 1979. godine, do tada nije bila posve nepoznata u književnom svijetu koji je njene radove i ranije prepoznavao nagradama, međutim tek joj je roman ‘Konbini ningen’ donio odličje Akutagawa, jednu od najprestižnijih literarnih nagrada u Japanu.
U čemu je značaj ove kratke knjige?
Prvenstveno je potrebno približiti pojam konbini. Naziv je hibrid japanskog i engleskog (コンビニエンスストア, konbiniensu sutoa), skraćen u jednostavan i praktičan ‘konbini’, kakvi i jesu konbini dućani. Zanimljivost je da je autorici u oslikavanju svijeta o kojemu u romanu piše pomoglo iskustvo rada u konbiniju. Neki od najpoznatijih na japanskom tržištu su lanci 7-eleven, FamilyMart, Lawson, Daily Yamazaki i upečatljivi su dio iskustva Japana svim prekomorskim turistima. Većini od nas nedostaju po povratku kući barem zbog toga što su nam život učinili jednostavnijim.
U većim gradovima su sveprisutni a najčešće imaju 24-satno radno vrijeme. Odlikuje ih široki dijapazon roba i usluga koje nude; od svježe pripremljenih jela i namirnica, do donjeg rublja, kozmetike, tiskovina, usluga plaćanja računa i podizanja novca, kupnje karata, kopiranja dokumenata, slanja paketa i sl. u vrlo malo kvadratnih metara. Pojam su urednosti, organizacije, efikasnosti, ljubaznosti i uslužnosti koja graniči sa dehumanizacijom – dojmom na koji aludira naziv knjige.
‘Konbini ningen’ su bića između robota i ljudi, profesionalci lišeni individualnosti i svedeni na maske koje prezentiraju u interakciji s kupcima. Ako su u zemlji koja ima poseban naziv za privatne (本音, honne) i javne (建前, tatemae) misli i osjećaje konbini ningen pomalo jezivi, ostavljam vašoj mašti da zamisli kako tek zaposlenici konbinija djeluju nekome sa naših prostora gdje smo u dućanima više naučeni na spektar između pretjerane familijarnosti i hladne neljubaznosti.
Naravno, ova pojavnost sama po sebi ne bi bila dovoljna za roman, da je autorica nije odvela ad absurdum i istražila dokle se ljudsko biće može prekrojiti po normama koje nameću drugi, a samo da bi moglo ostvariti harmoničan suživot u zajednici. Gdje maska postaje prazna ljuštura? Za razliku od mnogih djela koja su već obrađivala temu žrtvovanja identiteta i aspiracija pojedinca zbog tiranije većine, ovo ima iznenađujuće komičan i lagan ton, barem dok ne shvatimo kako je sablasan, i u stvari tužan, taj namješteni smiješak glavnog lika.
Očekivano, konflikt između želja i osjećaja pojedinca (人情, ninjou) i konvencija društva, moralne obveze (義理, giri) česta je tema u japanskim literarnim i dramskih djelima. Osobna sloboda i sreća, njihove definicije i granice, time su važnije i osjetljivije teme što je društvo konzervativnije i tradicionalnije, no nema garancija da je spomenuto društvo mudrije ili sretnije od pojedinca kojeg želi (dobronamjerno ili ne) progutati u svoju homogenost.
Iako je ovo jedna od onih knjiga koje postavljaju više pitanja nego daju odgovora, ostaje na umu dugo nakon čitanja i budi empatiju koja nam svima dobro dođe, pogotovo prema onima koje ne razumijemo. Iako je relativno kratko štivo rudimentarno jednostavnog jezika, ‘Konbini ningen’ samo je varljivo banalna i lagana knjiga sa pokojim briljatnim citatom.