Karaoke (カラオケ), jedna od japanskih riječi koju razumije cijeli svijet, je izum ranih 70tih godina prošlog stoljeća za koji nitko nije registrirao patent, tako da se ne može pripisati pojedinom izvoru. Komercijalni model karaoka razvio je Daisuke Inoue u gradu Kobe, a tehnologija koja im je omogućila ekspanziju i isplativost bila je pojava glazbenih kaseta na koje su se mogle snimiti instrumentalne verzije popularnih pjesama.
Riječ karaoke je samo-opisna; kovanica je od riječi ‘kara’ (空) za prazno i ‘oke’ za orkestar (オーケストラ, ōkesutora). I dok je bitno obilježje karaoka – pjevanje uz muziku bez pratnje izvornog vokala – identično, doživljaj se u Japanu razlikuje od karaoke barova kod nas.
Prvenstveno, razlikuje se frekvencijom; reklame za moderne karaoke klubove su u širem centru japanskih gradova nezaobilazan prizor i ima ih na tisuće. Najčešće zauzimaju cijeli kat ili njih više, te su bez iznimke podjeljene u zvukonepropusne sobe koje se iznajmljuju na određeni vremenski period. Sobe variraju po veličinama i uređenjima, tako da nije nemoguće izjajmiti i cijelu dvoranu ili sobu sa nekom posebnom temom dekoracije.
Ono što se u takvom カラオケボックス (karaoke bokkusu) obavezno nalazi su podstavljene klupe za sjedenje sa naslonima uz zid (za uštedu prostora), stol, mikrofoni (koji mogu imati razne zvučne efekte), telefon koji je povezan sa recepcijom, meniji za jela, pića i pjesme, poneki def, udaraljke i sl. Uobičajeno je u sobe naručivati hranu i alkoholna pića koje pribavlja karaoke klub, a gazirana pića su često uključena u cijenu najma sobe i besplatno se dopunjavaju. Video spotovi sa tekstovima pjesama vrte se na televizijama širokih ekrana, a u slučaju većih soba displeji znaju biti i preko dva zida. Sa cijelim se mehanizmom upravlja iz centralne kontrolne kutije koja se nalazi na stolu, nadohvat ruke svima.
Ma kakav tko pjevač bio, posjet Japanu nije potpun bez odlaska u karaoke bar, pa nije bilo neobično vidjeti karaoke scenu u filmu „Izgubljeni u prijevodu“ koja je snimljena u neboderu u Shinjuku. Svatko bi trebao imati par izvježbanih pjesama koje može dostojno otpjevati kada dođe na svoj red, jer je posjeta karaoke boxovima dio socijalizacije – kako srednjoškolaca, tako i sararīman-a (サラリーマン, poslovnjaka) koji si tamo daju oduška poslije posla, jer karaoke barovi znaju biti otvoreni do u sitne sate. To je rijetka prilika da tihi i samozatajni Japanci mogu slobodno pustiti glas i na prihvatljiv način izbaciti stres.
Popularnost i funkcija karaoke boxova je možda manje u želji za pjevanjem, a više za prigodom da se na jednostavan i relativno jeftin način na neko vrijeme odvoji od svijeta i bude sam ili podruži sa bliskim prijateljima i kolegama daleko od očiju javnosti. Također su praktični za slavljenje rođendana, okupljanje znanaca ili možda samo – spavanje.
(Na sreću) što se dogodi u karaoke boxu, ostaje u karaoke boxu.
