Momijigari (紅葉狩り) je riječ nastala kombinacijom riječi momiji (紅葉, crvena boja lišća) i kari (狩り, lov) a označava potragu za najljepšim krošnjama listopadnog drveća koje se sa dolaskom jeseni presvlače u bukteće haljine za posljednji ples prije no što ih raznesu zimski vjetrovi. Grimizni mostovi i drveni dijelovi hramova tada se stapaju sa okolnom vegetacijom u posebnom skladu a, obzirom na to da je više od 70% Japana prekriveno šumom i raznom vegetacijom, promjena godišnjih doba vrlo je uočljiva.
Svojevrsni antipod hanami-ja, okupljanja da bi se divilo proljetnom cvatu ružičaste trešnje, momijigari je divan razlog za posjet šumama, odnosno poznatim hramovima čiji su vrtovi pažljivo obogaćeni Acer japonicum (japanskim javorom) koji plijeni pažnju svojim zagasito crvenim lišćem. Jarkim, vitkim krošnjama zna se isticati i drvo ginka ili イチョウ (ichō) čiji plodovi ぎんなん (ginnan) specifičnog mirisa označavaju dolazak jeseni. Stoga su mjesta poznata kao osobito upečatljiva u jesen preplavljena turistima koji nastoje uslikati najljepši krajolik – dok traje.
Nasreću, priroda je svugdje lijepa – kako u najvećoj šumi, tako i u najmanjem listu – pa osamljeno drvce u nečijem dvorištu ili krošnja na prometnoj ulici može kratkotrajno postati prizorom radi kojeg vrijedi zastati i upiti ga u njegovom posljednjem sjaju crvene, narančaste i žute.
