Četiri godine od Fukushime: Intervju s Antoniom Jerkovićem

Četiri godine od Fukushime: Intervju s Antoniom Jerkovićem

Četiri godine od Fukushime: Intervju s Antoniom Jerkovićem

Nema komentara na Četiri godine od Fukushime: Intervju s Antoniom Jerkovićem
  1. Možete li nam molim Vas reći nešto o sebi, svom boravku u Japanu.

U Japan sam se preselio iz New Yorka 2008. godine. Do tada sam putovao u Japan više puta, uglavnom sistematizirajući svoje neznanje nakon diplomiranja na Azijskim studijima s koncentracijom na Japan.

Upravo zbog akademske naobrazbe, a isto tako jer sam u školi imao dosta Japanaca, bio izložen kulturi, krivo sam mislio da neću doživjeti kulturni šok.

Naravno, jedna je stvar biti u kraćim posjetima, a druga i živjeti na nekom mjestu. Za života u Japanu, gotovo sam svakodnevno otkrivao nešto novo i krpao rupe u nepoznavanju ove izolirane, otočne kulture.

  1. Gdje ste bili za vrijeme potresa i kako ste ga doživjeli? Kako su se potres, a potom i tsunami odrazili na Vas i Vašu neposrednu okolinu.

Dan prije jednog od najsnažnijih potresa u povijesti planeta, doletio sam iz New Yorka gdje sam bio na izložbi poznatog hrvatskog fotografa Hrvoja Slovenca s kojim sam se i školovao. Razgovarali smo preko Skypea kad sam osjetio da dolazi potres. Htio sam ispasti “frajer” pa sam onako, coolerski, kazao da će uskoro potres. Nisam ni bio svjestan koliko je snažan , sve dok se namještaj u stanu nije počeo raspadati. Hrvoje je iz New Yorka panično vikao da bježim van, što sam i uradio – poprilično glupa odluka, ali svejedno sam zbrisao. Sjurio sam se niz stube s osmog kata, samo da bih par minuta poslije panično se penjao natrag u stan jer sam zaboravio cigarete. Skype je još uvijek bio uključen, a Hrvoje je u nevjerici gledao rasturanje po stanu u Japanu.

Kako sam bio jedini stranac na ulici u kvartu, susjedi su me tješili i život je izgledao u redu. Mislili smo da je najgore prošlo, tad je netko u gomili na ulici kazao da dolazi tsunami. Sjurili smo se pred izlog u kojem je bio TV i gledali val koji nije obećavao ništa dobro.

Znali smo da je razaranje neizbježno, ali nismo znali koje će posljedice biti. U međuvremenu smo nas nekolicina provalili u stan ispod mog da bi izvukli neke zarobljene susjede.

  1. Japan je otočna država koja zbog svog geografskog položaja (nalazi se između 3 tektonske ploče) trpi česte potrese i druge posljedice njihova kretanja. Iste su stanovništvu dio svakodnevice, međutim elementarna nepogoda koja je pogodila Japan 2011. godine bila je ipak više no što je itko do tada doživio. Na koji se način japanski narod nosio s posljedicama katastrofe?

Japan je kolektivističko društvo. Što se događa pojedincu, događa se cijeloj naciji i obrnuto. U ovoj se katastrofi jasno vidjela karakterna crta naroda koji druge gleda prije sebe. Oni ljudi u ulici kojima je radio telefon su postavljali natpise da im telefoni rade, s namjerom da oni koji nemaju tu mogućnost slobodno dođu do njih i iskoriste mogućnost telefoniranja. Japanci nisu tražili vanjsku pomoć, ali su bili zahvalni svakom tko ju je i uputio.

  1. Je li Vas tijekom spomenutih događaja neki aspekt japanskog karaktera posebice iznenadio?

Iznenadila me ta spremnost za pomoći, što treba razlikovati od altruizma. Oni koji su bili organizirani su gotovo istovremeno krenuli pomagati unesrećenim regijama, nije ih trebalo ni pozivati. Osim vojske, policije taj dio tereta je podnijela i japanska mafija (Yakuze). Kako su i sami ustrojeni po vojnoj hijerarhiji, a vjerojatno imaju i dobre zalihe, među prvima su krenuli čistiti unesrećena područja i dostavljati nužnu pomoć.

1 2 3

 

  1. Kako objašnjavate izostanak panike i pljačke u stradalim područjima?

Japanci se od malena uče ponašati u ovim kriznim situacijama. I ja sam sa školom išao u posjete centrima koji simuliraju potrese. Svaki stan ima paket za kriznu situaciju. Gotovo svi, pa tako i ja u stanu držim važne stvari, poput, kartica, bankovnih računa, putovnica, gotovine u jednoj torbi koju nosim sa sobom u kriznoj situaciji.

Panike je u određenoj mjeri bilo, iako najviše od stranaca koji su živjeli u Japanu.

Izostanak pljačke je nešto što može impresionirati one koje dovoljno ne poznaju ovu državu. Ali, svaki ozbiljniji vodič će naglasiti sigurnost posjetitelja i imovine. Čak i ako izgubite lisnicu punu gotovine, ne očajavajte, velika je vjerojatnost da će vas čekati na mjestu gdje ste je i izgubili. Ovdje korijen se može tražiti i u budizmu, ali to je malo duža i druga priča.

Pljačka na stradalim područjima je u određenoj mjeri i postojala, a prema mojim informacijama, uglavnom su se krali razlupani automobili koji su se transportirali u neke prekomorske zemlje, a i sama je policija uhitila neke pljačkaške grupe iz inozemstva.

4 5 6

  1. Koliko je japanski narod bio informiran o zbivanjima u nuklearnoj elektrani u Fukushimi?

Japanska je Vlada davala redovite informacije preko društvenih mreža. Strah je, naravno bio prisutan. Ali tako to uvijek ide kod nekih “čudnih” stvari poput fizike. Što se manje zna o nekoj temi, krivi zaključci su izraženiji. Radio sam i neka mjerenja Geigerovim brojačem, i Tokyo je bio jako siguran. Manja je radijacija bila tu nego u normalnim mjerenjima u nekim gradovima Sjeverne Amerike. Naravno, na “ground zero” je nešto drugačije stanje, ali uz adekvatnu pripremu i pridržavanja osnova samozaštite, teže je posljedice moguće izbjeći. Samo nekoliko dana nakon inicijalnog udara sam otputovao u pogođene krajeve iz kojih sam izvještavao za neke svjetske agencije i medijske kuće.

7 8 9

  1. Po svijetu je tada oglašavan apel za pomoć stradalima. Mislite li da su u Japanu osjetili vanjsku intervenciju međunarodne zajednice?

Naravno da jesu. Bili su jako zahvalni. U medijima se neprestano pisalo koliko je koja država dala pomoći i koju vrstu pomoći. Nisu tu bile samo velike sile, već i države koje se znaju nazivati državama trećeg svijeta. Znam da mi je bilo užasno neugodno jer na toj listi zemalja koju su dale neku pomoć nije bilo Hrvatske. Tek nakon jednog mog jako “oštrog” teksta koji je objavljen u Jutarnjem listu, dobio sam poziv iz Zagreba da je sazvana hitna sjednica Vlade gdje će se raspravljati o pomoći Japanu. Mislim da je Hrvatska trebala ponuditi i poslati pomoć u prvim satima nakon nesreće, jer je riječ o nama, iznimno, prijateljskoj državi.

10 11 12

  1. Znate li koliko su se područja najviše pogođena tsunamijem uspješno oporavila do danas?

Iskreno, ne znam. Ja sam u pogođena područja otišao samo jednom zbog ovog nemilog događaja. Iako sam u Japanu i prije potresa bio par godina, nikad mi nije palo na pamet ići u te dijelove. Eventualno kušati neke lokalne specijalitete. Ono što sam tamo, i tada vidio, bilo je neko nadnaravno iskustvo. Putovao sam u rentanom automobilu razvaljenom autocestom, a čovjek koji na naplatnim kućicama uredno čeka Godota dočeka mene, i naravno, naplati mi vožnju, odnosno korištenje autoceste. Bio sam u gradovima za koje nikad do sada nisam čuo, a kad sam tamo stigao, nisam ni znao da je riječ o naselju jer su jednostavno bili izbrisani i odneseni u more. Jednom mi je prilikom ogromni brod prepriječio put, iako je najbliže more bilo oko nekoliko kilometra udaljeno. Nikad više nakon nepogode nisam išao u ta područja, tako da ne mogu svjedočiti iz prve ruke što se revitaliziralo, što nije. Ožiljci zasigurno ostaju, ali se protokom vremena sporije otvaraju. Ali svaki put kad se otvore, jednako bole. To je možda isto tako jedan od razloga zašto više nikad nisam htio ići u ta područja. U tom tjednu koji sam proveo u pogođenoj regiji, jedan sam cijeli dan izgubio sjedeći na obali mora i zureći u daljinu. Bio sam na temeljima jedne škole koja je nestala, i bilo me strah okrenuti se i suočiti s istinom, da je tu nekad bilo dječje igralište, škola s tko zna koliko učenika – a sada samo temelji u mulju. Čekao sam da padne noć i da ne moram gledati realnost, nego samo potiho, u nemoći, zbrisati s tog stratišta.

Ipak, japanska Vlada, ulaže dosta u pomoći tim krajevima, pa tako na različitim svetkovinama, proslavama rade promociju lokalnih proizvoda i tako pomažu lokalnom gospodarstvu.

13 14 15

  1. Smatrate li kako se danas daje dovoljna medijska pozornost žrtvama ovog tragičnog događaja?

Naravno. To je događaj koji Japan nikad neće zaboraviti, ali isto tako Japan je svjestan da ne može živjeti u prošlosti. Život se nastavlja. Držim da je najbolja pozornost ovoj tragediji rad na oživljavanju lokalne zajednice i jačanju lokalnog gospodarstva.

16 17 18

  1. Koja je Vaša poruka povodom 4. Obljetnice?

Ako je poruka namijenjena Japancima, samo mogu ponoviti ono što sam i prije kazao kad mi je policajka na ulazu u Japan zahvaljivala jer sam se vratio u Japan u kada ga svi stranci napuštaju, da mi je Japan dao puno toga i da je sada red na meni. Ja tamo nisam bio sam, bio sam sa 120 milijuna prijatelja koji smo nakon dobrog, dijelili i zlo. Nisam se osjećao zakinut, nego počašćen što sam zajedno s tim divnim ljudima, pa i u nevolji.

Dakle nema nikakve poruke, osim – radite ono što najbolje znate – budite najbolji.

Ako je poruka za Hrvate, ne zaboravite ovaj prijateljski narod čija je poveznica s Hrvatskom još od 16-og stoljeća. Marulić je naime prvi Europljanin čije je djelo prevedeno na japanski jezik. Za Domovinskog rata kad su mnogi Hrvati utočiste pronašli u Njemačkoj, neki su Japanci došli u Hrvatsku i nisu dopustili da rat uništi hrvatsku kulturu. U lagodnim je vremenima lako biti nečiji prijatelj, Japanci su se Hrvatima pokazali prijateljima u teškim trenucima.

Puno Vam hvala na Vašem vremenu, te volji i spremnosti da još jednom informirate dio hrvatske javnosti o velikoj katastrofi koju je proživjela Zemlja izlazećeg sunca.

Hvala Vama, i puno uspjeha u radu vašeg vrijednog društva.

 

Komentari

comments

Leave a comment

You must be logged in to post a comment.

Kontakt

Makoto hrvatsko japansko društvo
Kauzlarićev prilaz 15
10 010 Zagreb, Hrvatska
IBAN: HR 1425000091101408424
OIB: 08124537608

info@makoto.hr

Back to Top